ugradnja-folija-na-ravna-stakla

Da se razumemo odmah – uopšte ne mislim da su svi bogati ljudi neizostavno kriminalci.

Čak ni u Srbiji.

Ali, da je značajan broj bogataša u toj, kriminogenoj sferi, nebitno kako i na koji način, to je sigurno.

Takođe, da naglasim i ovo – nemam ništa protiv seljaka, sela, poljoprivrede, tim pre što sam dobar deo svog radnog veka provela baš u toj oblasti.

 

Sada mogu da pređem na stvar.

Ta novokomponovana elita, iz moje treće rečenice, iz svojih, mahom ruralnih ili prigradskih sredina, donosi razne atavizme, pa tako i potrebu da stanove u koje se useli ne meri kvadratnim metrima, kao sav normalan svet, nego arima!

Koliko je meni poznato, oranične površine, pašnjaci, šume i ostalo zemljište, ali zemljište, meri se hektarima, arima, negde jutrima, fatima, negde lancima.

Poželjno je da ovi ari, kojima se mere površine stanova nekih Beograđana ili „Beograđana“, budu u čuvenom „krugu dvojke“. A ako baš ne može, onda vračarska opština, neizostavno. Porušiše pola Čubure i Neimara, srušiše divne predratne vile, sa salonima koje bi svaka normalna država stavila pod zaštitu, ne bi li nazidali grozne, jezive, neljudske naseobine, sa nekim šiljcima koji streme ničemu i kvaziarhitektonskom akrobatikom od koje može samo glava da zaboli, a sve to zato da bi pobegli od crnotravskih majstora koji su nekada tako predano i sa puno umešnosti gradili ovaj isti Beograd. Po ugledu na Peštu i Beč.

Ne znam na koga se ovi ugledaju?

Na Korbizijea, možebiti?

Aleksandra Deroka?

Jer, Crnotravci nisu otmeni, tu je problem.

Sretnem jednog drugara pre par meseci, dugo se nismo videli.

I tako, raspitujemo se ko je sa kim u kontaktu, šta ko radi, već smo počeli i da se osipamo – za našu generaciju više i na važi ona Đoletova: „Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin…“ – kad mi on reče za jednog zajedničkog poznanika, bez nekog posebnog zanimanja, više onako trange-frange, da se skoro uselio u stan od dva ipo ara.

Dva ipo ara?

Da. Dva ipo ara. U jednom nivou. Stambena zgrada. Staklo, hrom.

Misliš, 250 kvadrata?

Mislim.

Au. U Malom Mokrom Lugu? On je iz tog kraja, ako se dobro sećam. Znam da su prodavali neke placeve po Kaluđerici…

Ma, kakvi. Stan kod Hrama. On, žena i dete.

Jedno dete?

Jedno.

U dva ipo ara?

U dva ipo ara.

To je pet prosečnih beogradskih stanova.

Tačno, pet.

 

To je to.

Navikao čovek da prodaje malomokroluške placeve na are, pa tako i stan odmerio na dva ipo. Ara.

I sada, evo, mene zanima šta on, žena i jedno dete rade u ta dva ipo ara stambenog prostora? Prave žurke svaki treći dan? Igraju užičko kolo? Priređuju koncerte sa kamernim orkestrima za prijatelje? Organizuju dobrotvorne priredbe u svom salonu od ar ipo? Književne večeri? Gledaju „Farmu“ svako na svom LCD televizoru od dva kvadratna metra? Pozivaju familiju, kumove i svojtu da se dive njihovom stanu? Uživaju u pogledu na Hram?

 

Hm, biće da sam malograđanski ljubomorna.