Ljudi me već gledaju sumnjičavo.

(“Mile, nešto su mi sumnjičavi ovi drugovi Makes i Borhes!”)

Što se ja to ne javljam, kao sav normalan svet – jer, uobičajena je pojava da svako kome zazvoni telefon razveže priču, pa tako saznaš i ono što nikako ne bi, da je do tvog izbora…. I koliko kečeva ima sin jedinac u XII gimnaziji, i koliko košta centriranje trapa kod majstor Joce na Dušanovcu, i šta su keva i ćale rekli posle rođendanske žurke, i da li se vaspitačica vratila sa porodiljskog, i šta je mama ostavila u frižideru za ručak, i kada će biti pismeni iz mate, etc.

pogresan-broj-govedo-jedno

Preuzeto sa interneta.

Umesto uobičajenog, raspalog i jadnog, jutros su na liniju 39 poslali fini, novi bas, niskopodni, sa sve mestom za invalidska kolica i pojasom za fiksiranje istih, sve uredno, svi držači zašrafljeni kako treba, ništa se ne klati i ne visi, sve čisto, radi grejanje – bila sam isfascinirana, ali stvarno.

Nekako se i ljudi drugačije ponašaju u tom novom ambijentu. I prema basu i prema saputnicima. Pažljivije.

I usred tog mog finog osećaja u koji sam se uljuljkala – ono, kao, civilizovani smo… negde na dnu moje džakaste torbe zvoni telefon.

Au, što to ne volem.

Ko god da je, ali – u 7:15?

Zavučem ruku, bunarim… jedva pronađem telefon među hrpom polupotrebnih i, uglavnom, bespotrebnih stvari koje svako žensko čeljade tegli, ni samo ne zna zašto i čemu.

Kad, na displeju mi se kezi: Private number.

Odbijem poziv.

Jer to tek ne volem.

Te paranoične ispade organski ne podnosim.

Kao, bitan/na sam, pa krijem broj, ili šta?

Ne javljam se na takve pozive.

Ali, osoba sa druge strane ne odustaje.

Zvoni ponovo.

Ponovo odbijem poziv. I tako još koji put do Autokomande.

Ljudi me već gledaju sumnjičavo.

(“Mile, nešto su mi sumnjičavi ovi drugovi Makes i Borhes!”)

Što se ja to ne javljam, kao sav normalan svet – jer, uobičajena je pojava da svako kome zazvoni telefon razveže priču, pa tako saznaš i ono što nikako ne bi, da je do tvog izbora…. I koliko kečeva ima sin jedinac u XII gimnaziji, i koliko košta centriranje trapa kod majstor Joce na Dušanovcu, i šta su keva i ćale rekli posle rođendanske žurke, i da li se vaspitačica vratila sa porodiljskog, i šta je mama ostavila u frižideru za ručak, i kada će biti pismeni iz mate, etc.

Pomislim, možda je moja mila majka ofrlje potkačila neki taster, pa iz nehata setovala telefon na ovaj način, da se ne vidi broj?

Javim se.

– Molim?

– Alooo – odgovara neko muško stvorenje. Niko poznat.

Dramska pauza.

– Izvolite? – kažem uljudno.

– Jes’ ti, Mile?

Sad, tačno je da imam dubok glas, bariton, takoreći – a i pomalo promukao.

Ali… Mile? Pa, stvarno.

– Ne, pogrešili ste broj.

– Kako, bre, nije Mile? Čekaj, bre, pa ko je to? Je l’ to 06….

– Ne, nije. Gospodine, pogrešili ste broj.

I prosto mi bi neprijatno što nisam Mile. Ne znam kako da se sad opravdam nezadovoljnom auditorijumu koji me posmatra sa negodovanjem, jer ništa iz mog života saznao nije. Kako od bruke da podignem pogled?

Ej, živote, spuštena roletno.